suveniri srčeko

PREDGOVOR

S provodnim motivom žene, figure i metafore životnosti koja se ostvaruje dubokom povezanošću s lokalnim svijetom, Josip Grđan na na svojim fotografijama istodobno prikazuje i priziva izgubljenu autentičnost samoborskog kraja. U nekoj vrsti naivne konceptualne geste, instalacijom prizora koji se referiraju na vjerodostojnu etnografiju života grada i okolice, autor balansira na rubovima umjetničkih i dokumentarnih žanrova, ali njima uvelike neopterećen. Primarno emocionalna energija njegovih fotografija ostvarena je upravo tim neobičnim postupkom autorizacije stvarnosti, neskrivenom intervencijom u zatečenost autentičnih situacija, ali izvan namjere inzistiranja na umjetničkom individualizmu. Znatno više u funkciji društvenosti i poruke o prepoznavanju i očuvanju vrijednosti života, na jednostavan način dodirnute ljepotom bića, kulture i krajolika, njegove fotografije simuliraju onaj oblik tradicije kojeg ne određuje toliko arhivirana prošlost kulture koliko svaka smislenost ljudske egzistencije u prostoru, bilo stvarnom ili imaginarnom. Posezanje u etnografsko i kulturno nasljeđe ovdje je postavljeno izvan strogo muzejskih ili akademskih zahtjeva, ali zato posve na tragu pučkog poimanja umjetnosti kao neposredne komunikacije i razmjene dobara. Reminiscencija nekadašnje, ali još uvijek moguće i ostvarive koegzistencije prirode i kulture, u izmjeni svakodnevnog i duhovnog vremena, rada i slavlja, običajnog i spontanog, lišeno je ipak viška idealizacije i sentimenta. Taj odmak od rutinskog, očekivano nostalgičnog prikaza zavičajnosti, autor postiže intuitivnim naglašavanjem ženskosti kao snažnog, ranjivog, ali i kontroverznog oblika ljudskosti. Ženski protagonist svih scensko-pejzažnih zapleta, u dvostrukoj funkciji arhetipskog i intimnog značaja, umetnut je u pomno planirane, a opet neočekivane, jedva uhvatljive situacije pokreta, poput fotografsko zaleđenog mlaza iz posude s jurjevskim biljem. Zajedno s drugim, ljudskim kao i životinjskim i vegetacijskim „likovima“ koji su u prizorima postavljeni s jednakim razumijevanjem i empatijom, Grđanova je Žena posrednik između svjetova, vedra i moderna, vodič kroz mistične, ali i pragmatične prakse preživljavanja u doba promjena i potraga za novim oblicima lokalnosti. Samoborski kraj predstavljen je kao jedan takav mogući svijet, minijatura skladnog spoja urbaniteta i malih, očuvanih naselja i sela, kao vitalni  prirodni i kulturni krajolik vrijedan pomne brige oko održivih i dostojanstvenih oblika ulaganja i raspolaganja. Tradicijski godišnji ciklus rada i praznovanja, koji predstavlja narativnu matricu monografije, poziv je za takvim pogledom u vrijeme i prostor koji briše granice i nudi se blagonaklonom prihvaćanju, usuprot cinizmu suvremenog doba.

                                                                                                                                                  Dr.sc. Ines Prica, Institut za etnologiju i folkloristiku